Hoće li SAD u Iranu doživjeti "novi Vijetnam"?

"To ne djeluje nimalo mudro", kaže naš gost Dario Špelić, komentirajući pitanje o potencijalnoj invaziji američkih trupa na iranski teritorij.

Špelić smatra da bi eventualna američka invazija rezultirala početkom novog, "žestokog" rata.

"Ako on to uistinu misli, to je onda početak jednog žestokog rata. Mene ta izjava plaši prije svega zbog toga što se sada posve jasno vidi da se u rat krenulo bez plana, osim onog prvotnog da se obezglavi iransko rukovodstvo i onda nađe nekakav/va Delcy Rodriguez u Teheranu."

"To djeluje kao recept za potpuni kaos"

Dodao je kako bi zadatak američkih trupa bio iznimno zahtjevan.

"Uzmimo priču o iskrcavanju na otoke; tek sada američki marinci plove prema Perzijskom zaljevu, da se to planiralo, one bi bile dovoljno blizu sada. Koliko god da te ekspedicijske jedinice djeluju moćno, one imaju 970 pješaka. Dakle 970 ljudi se treba iskrcati na otok i držati ga. Da imaju posla s lokalnim razbojnicima, to bi već bio težak posao. Iskrcati se na iranski teritorij koji čuva iranska vojska ili IRCG, to djeluje kao recept za potpuni, potpuni kaos.", dodao je Špelić.

Povjesničar dodaje kako je Iran godinama skupljao iskustvo u indirektnoj borbi protiv SAD-a, Izraela i njihovih regionalnih savjetnika, te da bi takva država predstavljala ogroman zalogaj za američke vojne snage.

"Iran je u svakom slučaju golemi zalogaj, to je zemlja s više od 90 milijuna ljudi koja ima načine i zna se boriti. Govorimo o Islamskoj republici koja je uspostavljena 1979., tvorac je bio ajatolah Ruholah Homeini. Taj režim je 1980. napadnut od Saddama Husseina, koji je mislio da je prigoda da uzme dio teritorija za koji je on mislio da Irak mora imati."

Špelić tvrdi da se Iran prije nekoliko desetljeća uspješno obranio od Iraka, koji je tada imao punu podršku ne samo SAD-a nego i većine zapadnih sila.

"Hussein je mislio da ima vojsku i prigodu da uzme ono što hoće. Rezultat je rat koji je potrajao do 1988. i koji je, usprkos tome što su praktički sve važne zemlje svijeta podržavale Irak, od SAD-a do Jugoslavije i Francuske, uz otvorene kredite za oružje i bianco ček za bacanje kemijskog oružja, svejedno je završen da se de facto zadržao status quo. Režim koji se trebao brzo srušiti se uspio obraniti i to žestoko."

"Hoće li ovo biti novi Vijetnam?"

"Takav režim osim tog iskustva ima desetljeće iskustva raznorazne borbe u tzv. tajnom ratu protiv SAD-a, Države Izrael i država iz Zaljeva, očekivati da će se Amerikanci tu prošetati, to neće baš tako biti. Hoće li to biti novi Vijetnam? Vrlo lako. Možda bude novi Irak, novi Afganistan. Kada gledamo američku i izraelsku vojnu silu, ne može se ne ostati zapanjen efikasnošću. Ali ta sila je bila i u Afganistanu dva desetljeća. Koji je rezultat? Talibani, protiv kojih se borilo dva desetljeća, sada vladaju u Kabulu. Ta sila je uistinu došla u nešto više od mjesec dana do Bagdada, ali što je nakon toga nastupilo? Nastupile su godine i godine mučnog gerilskog rata iz kojeg su se Sjedinjene Države opet morale izvlačiti", kaže Špelić.

Podvukao je i činjenicu da Iran ima plan za američki napad te da ga, očigledno, izraelsko-američki "dekapitacijski udari" nisu uzdrmali.

"Ovdje je stvar gora jer krećete u invaziju na zemlju koja se očigledno spremila za obranu, koja ima plan za tu obranu. Tjednima smo u ratu i ne čini se da je režim obezglavljen, da oni ne znaju što rade. Prema svemu što znamo, prema ozbiljnim analitičarima, postupa se po planu koji je stvoren upravo 2003. kada se vidjelo koji je američki plan u Iraku. Napad na Irak je počeo pokušajem ubojstva Saddama Husseina i njegovih sinova. Od tada kreće planiranje Irana u slučaju takvog napada. Postoje četiri sloja zapovijedanja, postoji tzv. mozaička obrana: 30 pokrajina plus Teheran, koji je de facto autonoman. U to uči s nekoliko stotina ili tisuća vojnika, ne znam koju riječ bih upotrijebio - to mi se ne čini kao suvisla strategija", kaže Dario Špelić.